Meša Selimović

Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?

Ljepših možda ima, dražih nigdje.

Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi,

Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se

Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.

Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?

čovjek može lako da posegne za grubošću ako nije dorastao drugome.

Naglo, sasvim iznenada, bez ikakvog vidljivog razloga, sve je prošlo.

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi,

više osjeća nego što kaže.