Meša Selimović

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja.

znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša.

Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem.

Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

I ima sreća. Da li je mogu zadržati?

Htio sam da joj kažem: mila moja, zbog nježnosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujući se, u snu.