Semezdin Mehmedinović

Dragi Aleš,

Sjedinjene Američke Države

postale su upravo onakve

kakve su bile države

iz kojih se nekada bježalo

u

Sjedinjene Američke Države.

To je jedna od važnijih slika iz moga života, horizontalna fotografija u koloru koji jasno otkriva kako jutarnje, istočno svjetlo pada po nama dvojici. Šteta što nije snimljena. Ali to je uvijek tako. Najvažnije fotografije nikada ne budu snimljene.

prošlost je imaginativnija od budućnosti.

Otkad sam se vratila iz Pariza, družim se s našom opernom divom Gertrudom, a ona je Dalmatinka i stalno govori to ’ajme’, ’ajme’, koje se meni sviđa, pa sam ga uzela…“

„Kako misliš uzela…?“

„Lijepo, kad čujem neku riječ koja mi se dopadne, uzmem je i koristim.“

„Znam, ali ti nisi… Dalmatinka.“

„Nisam. Ali zašto ne bih mogla govoriti dalmatinski? Da li me to što nisam Francuskinja sprečava da govorim francuski? Da li to što sam Japanka znači da bih sada s vama trebala govoriti samo japanski? Ko bi od vas razumio ijednu moju riječ? I da li me to što jesam sprečava da budem i neko drugi?“

Kako starim, sve više volim ono što je nedovršeno. Slike koje nisu završene, nedopisane knjige. I sve sam manje sklon onome što već u sebi ima i svoj kraj. Po navici, godinama već svraćam na kafu u hotel Evropa, i uvijek kad nađem stol pored prozora, tako da gledam na usku ulicu, koja je u međuvremenu sigurno već promijenila ime, i onu zgradu u kojoj je stanovala Minka, ja pomislim, a nekada i glasno za sebe kažem: „Almasli grana.“ Dvije riječi koje su se baš lijepo sastale. Naše je sjećanje zarobljeno u jeziku.

Kad si anoniman, onda možeš biti bilo ko, a onog trenutka kad si u društvu osobe koja te poznaje – ti si samo ti.

Da li mi nedostaje domovina? Ne“, rekao sam. „Meni nedostaje espresso kafa!“

Prizori iz prošlosti kojima se vraćamo, u sjećanju se mijenjaju, prije svega zato što se naša emocija u odnosu na njih mijenja. Sjećanje na događaj je kao slika na zidu, u različitim fazama svog života o njoj mislimo drukčije, i osjećamo drukčije. Ili kao knjiga, čitali smo je prvi put u mladosti, a svako kasnije čitanje sasvim je drugi doživljaj, drukčije značenje.

Za tu priliku, otišao sam da unajmim tuxedo, svečano odijelo za posebne prilike koje se kod nas zove smoking. „Smoking“ znači inhaliranje, prije svega duhanskog dima. „Tuxedo“ je u prošlosti i ovdje bio „smoking“, kao udobna odjeća za večernji sat posvećen cigari i čaši konjaka, ali je to značenje u vremenu iščezlo

U svijetu je danas skoro zaboravljen taj trenutak radovanja kad u poštanskom sandučiću nađeš razglednicu.