Kad se zaprepašćeni kondukter udaljio, Kleri se zasmejala. „Šta ćeš da radiš?“
„Od tebe zavisi“, rekao joj je. „Pođi sa mnom u Afriku ili u London, ili ću ja ostati ovde, ili možemo da se vratimo u Indiju. Briga me! Gde god mogu da te učinim srećnom.“
Klerino srce i dalje je snažno tuklo. Možda napokon mogu da se vrate u Belguri? S Veslijem je sve moguće. Gledajući njegovo lice puno života i tako prijatno, shvatila je da je njena čežnja za starim domom delom bila vezana za njenu čežnju za njim, ma koliko da ju je potiskivala.
„Ni meni nije važno“, vatreno je uzvratila Kleri, „samo da smo zajedno. Želim da zauvek ostanemo skupa!“
Vesli je oduševljeno uskliknuo i rukama čvrsto uhvatio njeno lice. „Dokaži mi da ne sanjam“, nasmejao se.
Kleri se nežno osmehnu. „Poljubi me.“
Radosno su jedno drugom pali u zagrljaj pun čežnje i strasti, nestrpljivi da nadoknade godine razdvojenosti. Suze radosnice tekle su niz Klerine obraze. Vilova poslednja želja – da vidi nju i Veslija zajedno – napokon je uslišena.