bookmate game
sr
Books
Nejtan Hil

Vodenduh

  • Marija Đurđevićhas quoted16 days ago
    Razumevanje je uvek teže od obične mržnje. Ali ono ti širi život. Osećaćeš se manje usamljenim.
  • Marija Đurđevićhas quoted16 days ago
    Pounidž je Samjuelu jednom kazao kako su ljudi u nečijem životu ili neprijatelji, ili prepreke, ili zagonetke, ili zamke. I za Samjuela i za Fej, negde u leto 2011, ljudi su zacelo bili neprijatelji. Oni su u životu ponajviše želeli da ih svi ostave na miru. Ali na ovom svetu ne može se preživeti sâm, i što je Samjuel duže pisao svoju knjigu, to je više uviđao koliko je grešio. Jer ako na ljude gledaš kao na neprijatelje ili prepreke ili zamke, bićeš u stalnom ratu s njima i sa sobom. Međutim, ako odlučiš da na njih gledaš kao na zagonetke, onda ćeš stalno biti radostan, jer napokon, ako bilo koga zagrebeš dovoljno duboko, ako istinski zaviriš ispod haube nečijeg života, naići ćeš na nešto poznato.
  • Marija Đurđevićhas quoted19 days ago
    Jer ne potiče li pobuda da se postane veličina delimično od potrebe da se golemo odgovori onima koji su vas najdublje posekli?
  • Marija Đurđevićhas quoted21 days ago
    „Sećaš li se priče koju sam ti ispričala o vodenduhu?“
    „Koji to beše?“
    „Konj.“
    „Tako je, da. Beli konj koji kupi decu pa ih davi.“
    „Baš taj.“
    „Inače krasna priča za jednog devetogodišnjaka.“
    „Sećaš li se pouke?“
    „Da najgore ume da te povredi ono što najviše voliš.“
    „Da. Da ljudi jedni drugima umeju da budu vodenduh. Ponekad čak i ne znajući to.“
    „Šta hoćeš da kažeš?“
    Čovek s podlogom za pisanje beše krenuo prema njima.
    „To sam ja bila tebi“, reče ona. „Bila sam tvoj vodenduh. Najviše si me voleo, a ja sam te povređivala. Jednom si me pitao zašto sam ostavila tebe i tvog oca. Eto zašto.“
    „I to mi govoriš sada?“
    „Bojim se da posle ne bude prilike.“
  • Marija Đurđevićhas quoted24 days ago
    Većina ljudi misli da empatija znači razumeti nekoga ili se s nekim povezati. Ali ona nije samo to. Prava empatija znači stvarno telom osećati tuđe emocije, tako da se ne doživljava samo u mozgu već i u telu, da telo titra uz tuđu tugu i patnju kao zvučna viljuška, kao, na primer, kada plačeš na sahranama ljudi koje nisi ni poznavao, osetiš pravu fizičku glad kada vidiš izgladnelo dete, obuzme te vrtoglavica kada gledaš akrobatu. I tako dalje.“
  • Marija Đurđevićhas quotedlast month
    Rekla je: Jednoga dana najgore će te povrediti ono što najviše voliš.
  • Marija Đurđevićhas quotedlast month
    „Toliki ljudi žive tako brzo i nikada ne uspore da uživaju i budu zahvalni. Znaš šta ja mislim? Ja mislim da treba živeti u svakom godišnjem dobu dok ono traje. Disati vazduh. Piti piće. Jesti voće. Znaš ko je to rekao? Toro. Čitao sam Voldena na fakultetu. I shvatio sam, da, živi život, znaš? Budi u svetu. U svakom slučaju“
  • Marija Đurđevićhas quotedlast month
    To je poslednji korak u nastanku jednog poznatog pisca. To je poslednji korak u ispunjavanju ambicije koju gajiš otkako ti je majka otišla: da je zadiviš izdaleka, da zadobiješ njeno odobravanje i njene pohvale. I to je poslednje što ti je potrebno da bi te Betani opet primetila, da vidi te veoma posebne osobine s kojima trombonisti ne mogu da se takmiče, da bi je naveo da te voli onako kako treba da budeš voljen.
    Treba samo da pristaneš.
    Da bi pristao, idi na sledeću stranicu…
  • Marija Đurđevićhas quotedlast month
    Drugim rečima, pišeš priče koje nemaju nikakve veze s tvojim životom niti zapravo bilo čime o čemu išta znaš.
    A dok ih pišeš, zanima te samo šta će Betani misliti kada ih bude čitala. One su zapravo samo jedna velika tekuća predstava koja ima jedan jedini cilj: da u Betani ulije izvesna osećanja prema tebi. Da je navede da poveruje kako si nadaren, umetnički nastrojen, genijalan, dubok. Da je navede da te opet zavoli.
    U tome postoji jedan paradoks – nijednu od tih priča nikada joj ne pokazuješ.
    Jer iako se družiš sa spisateljskim društvom, ideš na časove pisanja, oblačiš se i pušiš kao pisac, naposletku moraš da priznaš da to što pišeš nije naročito dobro. Na časovima nailazi na mlak prijem, na neoduševljene povratne informacije od predavačâ, na gomile anonimnih pisama odbijanja od urednika kojima se nudiš. Najgore je kada te neki profesor, u neobično napetoj poseti u radno vreme, pita: „Zašto želite da budete pisac?“
    Naravno, to znači, između redova, da možda ne bi trebalo da budeš.
    „Oduvek sam želeo da budem pisac“, tvoj je gotov odgovor. Odgovor koji nije sasvim istinit. Nisi oduvek želeo da budeš pisac, već pre to želiš da budeš otkako te je ostavila majka, kada si imao jedanaest godina, a pošto imaš utisak da je život pre toga bio nalik životu neke potpuno druge osobe, isto tako moglo je da bude i oduvek. U suštini, toga dana ponovo si se rodio.
    To nije nešto što govoriš profesoru. To je nešto što nosiš u sebi, u šupljini ispunjenoj svime što je istinito u vezi s tobom, tako da spolja ne ostaje ništa iskreno. Ono jutro kada ti je majka nestala, pogotovo, gurnuto je na samo dno, kada te majka pita šta bi voleo da budeš kad porasteš. Rekao si romanopisac, a ona se osmehnula i poljubila te u čelo i rekla da će čitati šta god da napišeš. I tako ćeš s majkom moći da opštiš samo ako postaneš pisac, jednosmerno, kao da se moliš. I mislio si da će, ukoliko napišeš nešto zaista sjajno, ona to pročitati i da će joj, nekom čudnom računicom, to dokazati kako nije trebalo da te ostavi.
    Nevolja je u tome što ne možeš da napišeš ništa ni blizu tog nivoa kvaliteta. Ni blizu. Uprkos svem obrazovanju, nedostaje ti neki neuhvatljiv činilac.
  • Marija Đurđevićhas quotedlast month
    Nakon svega što si preživeo, zaslužuješ bolje. Otprilike tada ono „Volim te“ preraste u „Voliškim te“, koje zatim preraste u „Srdačno“, koje na kraju postane „xoxo“, a do tada već shvatiš da se u prirodi vašeg odnosa nešto temeljno promenilo. Negde usput, propustio si svoju priliku.
fb2epub
Drag & drop your files (not more than 5 at once)