Najslađa bitanga

Eve je uvijek bila razborita žena, a razborita žena bila bi budalasta da propusti ono što joj Asa Makepeace može ponuditi.

Željela ga je. Željela je taj drski pogled, ta duga, mišićava bedra, ta podrugljiva, uvredljiva usta i ramena što su se širila u beskonačnost, velika i snažna i tako jako, jako muževna.
Bila je to čista ludost — razum joj je to govorio. Nikad prije nije poželjela muškarca — zapravo se bojala većine, a kamoli tek nekog tako očito, neupitno seksualnog.

Međutim — a to joj se prije nije dogodilo — vidjela je u njemu i nešto više. Vidjela je iskušenje — svoje iskušenje — i primamljivo i zastrašujuće u isti mah, njegovu muževnost tako snažnu da je stvorila gotovo opipljivu silu između njih.

Eve odvrati pogled. Nije imala nikakvo pravo biti ljubomorna na Violettu i Makepeacea. Bila je svjesna toga, ali ljubomora je bila emocija koju njezin um nije mogao obuzdati. Nije je se mogla riješiti.

Bio je poput ljetne oluje, brz, vruć i silovit u sićušnoj prostoriji. Eve osjeti kako joj dah zastaje u prsima, i sjeti se Violettinih riječi: Dragi Asa je pun životnog žara. Ljubomora i žudnja joj iznenada i moćno pobude otkucaje srca.

Ona opet odmahne glavom, ali plave oči su se smekšale.
Još malo.
»Molim vas«, reče on prisno tihim glasom. Ako je Asa Makepeace nešto znao, onda je to bilo kako zavesti žene. Čak i one koje su progutale metlu. »Molim vas. Samo mi dajte… Ne, samo mom zabavištu dajte priliku.«