bookmate game
sr
Books
Borislav Pekić

Stope u pesku

„Lični moral je osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikada nijednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina — završava sa žrtvovanjem tuđih života.“ Borislav Pekić

Knjiga političkih eseja, zapisa i govora Stope u pesku otkriva Borislava Pekića i kao angažovanog pisca i političkog mislioca. Jedan od prvih pristalica višestranačkog sistema u jednopartijskoj Jugoslaviji pedesetih godina, koji je zbog tog svog uverenja robijao, i jedan od osnivača Demokratske stranke devedesetih, Pekić je svoju neiscrpnu stvaralačku energiju ulagao i u borbu za stvaranje demokratske Srbije posle pola veka ideoloških predubeđenja koja su vladala na balkanskim prostorima. „Naša demokratija i crna magija“, „Dnevnik besnila“ i „Zamke ideologije“, kako su ih nazvale priređivači ove knjige Ljiljana i Aleksandra Pekić, tri su zasebne celine u ovoj poučnoj i na mahove gorkoj knjizi nastaloj u vreme nacionalnog sazrevanja i tranzicije.

„Ozaren autorovim duhom, ubeđeno kazujem: Borislav Pekić je najdublji i najsvestraniji mislilac u srpskoj književnosti druge polovine XX veka. Ovog velikog pisca odlikuje univerzalnost sadržaja i stvaralačko obilje.“ Dobrica Ćosić

„U suštini Pekićevog dela je briga za budućnost, vrsta humanog akta. Takođe, brinuo je i da partijski mehanizmi ne potkopaju proces demokratizacije, nego da pronađu zajedničke vrednosti.“ Aleksandar Jerkov

„Borislav Pekić je moralni uzor savremene Srbije.“ Slobodan Gavrilović
336 printed pages
Original publication
2012
Publisher
Laguna
Have you already read it? How did you like it?
👍👎

Quotes

  • Lousy Forkhas quoted4 days ago
    Nemoguće se možda i ne može postići. Ali za nemogućim se može, ponekad i mora žudeti.
  • Lousy Forkhas quoted4 days ago
    Poslednji put opet smo sami, kod mene u Beogradu. U mojoj ćeliji, mome azilu. Uvek slučajno, uvek na nekom raskršću, uvek u nekom prolazu i uvek s osećanjem da je to naš poslednji susret. Noć je. Naše je vreme, obojica smo bića mraka. I puna je mesečina u koju se nadam. Jer Mesec je moj. U toj tmini, pod ledenim Mesecom, otkriva mi najednom da je Sunce njegovo. Da je ispod tamnog pokrova njegove duše – svetlost radosti za kojom sam čeznuo. Razgovaramo od osam uveče do osam ujutru. Ne govorimo o knjigama. One su nam i dosadne i odvratne. I iznad svega – nedovoljne. Ispovedamo „živote koji bole“. Ali kad smo o njima, te poslednje od prvih budućih noći, govorili, nisu najednom tako nepodnošljivo boleli. Ti tako bolni, tako strašni životi. Na kraju, u bunilu buđenja, pa i stida koju svaka ispovest podrazumeva, jedan od nas je rekao: „Možda ne boli život. Možda boli saznanje da se ne vodi na pravi način.“ Drugi je rekao: „A možda je baš to – život.“
  • Lousy Forkhas quoted4 days ago
    Vreme čuda je vreme u kome se događaji ne drže ljudske logike, nego uzimaju slobodu da se zbivaju po nekoj svojoj tajanstvenoj, neobjašnjivoj. Zato je to vreme haosa. U njemu ništa unapred ne znamo, ništa ne možemo predvideti, ni u šta se pouzdati, ničemu poverovati. Sve je neizvesno sem osećanja da smo nesrećni jer smo u rukama neznanih sila koje se igraju sudbinom nas kao ljudi i građana i sudbinom našeg naroda.

On the bookshelves

fb2epub
Drag & drop your files (not more than 5 at once)