Mona Kasten

Bio sam grad koji nikada nisam želio vidjeti,
Bio sam oluja koja nikada nisam želio biti.

GERSEY, ENDLESSNESS

Život mi je podijeljen na boje

moraš svim stranama dati osjećaj da si ih saslušao, a energiju koja proizlazi iz svađe treba usmjeriti na nešto konstruktivno

»Svako djelovanje proizlazi iz emocija«, započne moja prijateljica. »Iako se uvijek kaže da treba razmisliti i donijeti inteligentnu odluku, a ne slušati što ti govori srce, na kraju su sve odluke vođene emocijama i stoga nisu racionalne.«

»Ako su ti odmalena utuvili u glavu da nitko neće mariti za tebe ako nemaš novca, onda je jasno da ćeš se voditi razumom u kojem se ništa drugo ne računa. Što je, ustvari, prilično jadno.«

Mišić na čeljusti počne mu se trzati. »Bolje ti je da sada prestaneš govoriti, Ruby.«

»Na Oxfordu nećeš moći nikoga ušutkivati. Možda bi se trebao naviknuti na kontriranje ili se pomiriti s mogućnošću da budeš odbijen. S čime ti ne bi trebao imati problema jer ipak si još uvijek bogat i svijetu je stalo do tebe.«

»Moći ili htjeti, nema nikakve razlike. Moj odgovor ostaje isti.«

»U životu postoje trenuci u kojima iskrenost nije primjerena.«

»Ponekad ne razumijem ni samog sebe, Ruby Bell.«

Otvaram usta da nešto odgovorim, ali ih ponovno zatvaram. Imam osjećaj da je po prvi puta iskren prema meni i ne želim to upropastiti odbacujući njegovu ispriku. Zato šutim. Toliko sam dugo tiha da bi to zacijelo bilo kojoj drugoj osobi bilo neugodno, ali James i ja — mislim da bismo se mogli satima gledati u tišini, samo pokušavajući zaviriti iza zida onoga drugoga.

»Ako prebrzo oprostiš, to znači da samog sebe ne shvaćaš dovoljno ozbiljno i olako odguruješ u stranu vlastitu bol. To je samouništavajuće ponašanje. Potrebno je mnogo vremena da prepoznaš kada treba otpustiti, to je istina, ali ako na odluku o opraštanju gledaš jednostavno kao na sredstvo za ostvarivanje određenog cilja, onda je ona pogrešna.«