Andrej Nikolaidis

Pa na kraju biva samo: kada se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bježi, bježi se brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno.

Razumijete: onaj ko govori je nepomičan, ostao je nepokretan dok je rečenica izgovarana, pažljivo se uzdržavajući od svakog gesta.

Odnosi u familiji Teofilis, osobito oni između mog oca i njegove braće, bili su statični i hladni — ja samo nastavljam tradiciju. Vi, Teofilisi, ste poput grčkih kipova, govorila mi je majka. Ako i nisu čeznuli jedan za drugim, jedan drugome nisu činili ni zlo. Pod uslovom da vjerujete kako ravnodušnost predstavlja visoki stepen mudrosti, prihvatićete te odnose kao racionalne i korektne.

Udobnost kreveta je kriva što jutros prošlost vidim kao sistem smislenih postupaka i očekivanog feedbacka okolnosti. Što je prinčevski luksuz za nekoga ko nizašta na svijetu ne bi pristao da iznova doživi niti jedan jedini dan svoje mladosti, nekoga ko se, zapravo, najdublje stidi svakog dana koji je proživio, nekoga ko, kada pogleda unatrag na svoj život, poput svakog čovjeka koji drži do sebe, može jedino reći — I See A Darkness.

Obično se, kada treba donijeti važnu odluku, kaže: pusti neka prenoći. A istina je zapravo drugačija: čovjek je tupav ujutro, tupav u podne i tupav uveče. Tupavost je, štaviše, najveća upravo ujutro. Jeste li se pitali zašto je seks najbolji baš jutrom, onda kada dolazi kao prva stvar po buđenju? Zato što naš mozak — kojega, ionako, kako znamo koristimo tek petnaestak posto — tada najsporije i najlošije funkcioniše. To malo krvi koja se bezvoljno uputila put mozga tada je najlakše skrenuti naniže. Snen čovjek pod toplim pokrivačima je kao sretna vjerenica u radnji s vjenčanicama — sve mu možete prodati.

Uvijek sam bio sklon patetično-tragičnim razrješenjima: kada se ljubi, ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek; kada se kreće u rat, onda se i gine. U životu, međutim, rijetko dolazite u priliku da primijenite svoj rafinirani osjećaj za tragično, te se zamišljeni uzvišeni princip najčešće troši na trivijalnosti. Pa na kraju biva samo: kada se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bježi, bježi se brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno.

Dozvolite da podignem intonaciju i stvar postavim ovako: šta ću odabrati — prošlost ili budućnost? I ako odaberem prošlost, neće li to biti zato jer po svaku cijenu želim da izbjegnem budućnost. Ili nas nezavršena, prekinuta prošlost proganja poput duha i od našeg života stvara ukletu kuću, koja može biti oslobođena a čini zbačene tek novim suočavanjem sa svim tajnama i neraščišćenim računima prošlosti?

Možda kada sam imao dvadeset i jednu godinu, jer tada sam bio srećan, a sreća, kao što znamo, najuspješnije zaglupljuje.

Zanat Primoraca bio je da kuju oružje koje će dobiti ratove za ratnike koji ih nose — nikako da sami ratuju. Uočavate li ovdje finu distinkciju koju je majčina porodica pravila između majstora zanata i ratnika od zanata? Do sličnih stvari držao je i moj djed po očevoj strani, Nikola. On nikada nije sreo Ivana, ali ovaj bi se svakako saglasio s rečenicom koju je Nikola ravnodušno iznova ponavljao kada bi sinovi insistirali da proda nešto od svojih posjeda: ko kupuje, ne prodaje. Svijet se dijeli na one koji kupuju i one koji prodaju; na one koji kuju mačeve i one koji ubijaju i ginu od njih — budite među onim prvima, to je ono što su Ivan i Nikola učili sinove.

Ali, nije marilo; ništa zapravo nije nedostajalo, sve je bilo na svom mjestu, postojala je savršena ravnoteža između stvari koje sam imao i onih koje nisam, iako je ovih drugih bilo nemjerljivo više.