Američka prašina

Dok sam putovala i istraživala, čak se i pomisao na američki san počela činiti kao prisvajanje. Postoji predivan grafit na pograničnom zidu u Tijuani koji je postao moj pokretač za vrijeme cijelog ovog pothvata. Fotografirala sam ga i postavila kao pozadinsku sliku na zaslonu računala. Svaki put kad zapnem, ili se osjećam obeshrabreno, oživim zaslon na računalu i pogledam ga.

Piše: Tamiben de este lado hay sueños.

I na ovoj strani postoje snovi.

Bolno sam svjesna da ljudi koji dolaze na našu južnu granicu nisu jedna anonimna smeđa masa, nego pojedinci, s jedinstvenim pričama, podrijetlom i razlozima za dolazak. Osjećam svijest o tome u svojoj kralježnici, u svom DNK-u. Stoga sam poželjela predstaviti jednu od tih osobnih priča — fiktivnu — kako bih odala počast stotinama tisuća priča koje možda nikad nećemo čuti. Pritom sam se nadala da će čitatelj moći zastati i poistovjetiti se. Kad vidimo migrante na vijestima, možda se sjetimo: i oni su ljudi.

To su, dakle, bili moji razlozi.

»Ali ne može nikad biti gotovo, Lydia«, tužno kaže. »Oboje smo sve izgubili.«

Ne.

»Kakva hrpa sranja, Javier. Ti si izgubio jedno. Jedno!«

On zastane, podignuvši svoje mokre oči. »Jedino.«

Lydijini otkucaji srca čine se kao batinanje, ali glas joj je tiši. »Najvažnije«, složi se ona. »Ali to ti nije davalo za pravo. Nisi imao pravo!«

On je pod ugodnim suncem u Acapulcu, njezinu rodnom gradu. Uz njegov lakat je šalica espressa. Ona je prljava i bez prebijene pare, beskućnica, udovica i siroče u pustinji. On nasloni telefon negdje ispred sebe kako bi njegova slika bila mirna na njezinu zaslonu. Skine naočale, obriše stakla. Usne su mu nemoguće namrštene. »Ne znam, ne znam«, kaže brzo trepćući.

»Preživjet ću«, kaže ona. »Jer još imam Lucu. Imam Lucu.«

Drago mu je zbog novih gojzerica i drago mu je što je Mami navaljivala da ih nosi po stanu ona dva dana u Nogalesu, da ih razgazi. Drago mu je što nije prigovarao i što se nije prepirao, iako je to želio. No čak i s tim dodatnim treningom, svakim je novim korakom sve više svjestan određenog mjesta, majušne točke širine konca, na lijevoj peti, koja mu počinje smetati. Ispočetka se ne obazire. Onda joj se obraća. Govori joj da nema te glupe, beznačajne točkice bola koja će spriječiti da dospije do svog odredišta. Govori joj da će izdržati stotinu takvih bolova, tisuću, a da ni okom ne trepne. On je Luca! Cijela je njegova obitelj ubijena! Nezaustavljiv je!

Lydia se moli i za Lucina stopala u novim čizmama, i za Soledadina i Rebecina stopala, za svoja stopala. Bože dragi, neka budu snažna, bez žuljeva, neka zakorače samo na mjesta gdje ljudsko stopalo treba zakoračiti.

»Volim te«, rekao je.

»Znam.«

»Ne, ne znaš.«

Lydia je stisnula usnice.

»Zaljubljen sam u tebe. Zaljubljen.«

Zatresla je glavom.

»Lydia, ti si moja jedina prava prijateljica. Jedina osoba u mom životu koja ništa ne želi od mene osim radosti koju dijelimo.«

»Nije istina.«

»Istina je! A kad nisam s tobom, čeznem za tobom. Nemaš pojma koliku mi radost pružaš. Ti i Marta, vi ste sve što zapravo imam. Ništa drugo nije važno. Svega bih se odrekao da mogu.«

»Onda se odrekni.« Udarila je dlanom o pult. »Ostavi se toga!«

Tužno joj se nasmiješio. »Ne ide to tako.«

»Ide onako kako ti kažeš da ide! Ti si jefe, zar ne?«

»Da, i ako odem, što onda? Što će se dogoditi s Acapulcom ako odem? Koliko će ljudi izgubiti život u borbi da zauzmu moje mjesto?« Lakti su mu bili naslonjeni na pult. Uzrujano se povukao za kosu. »Znaš da nikad nisam ovo želio. Ovdje sam završio slučajno, sudbinom.«

»Osoba si, odrasla si«, rekao joj je prije nego što su se zaručili. »A ja sam tvoj ljubavnik. Ako se vjenčamo, odabrala si mene. Nadam se da ćeš me svakoga dana birati.«

»Moramo hodati normalno«, kaže ona. »Uspori.«

»Normalni ljudi nekad kasne na autobus.« Lucini udovi čine se zgrčeni.

»Uvijek postoji drugi autobus«, kaže ona.

»Da si se ti udala za mene, nikad se tako ne bih ponašao«, rekao je Javier kad se požalila kako Sebastián ostavlja prljave čarape na kuhinjskom radnom stolu.

»Ma naravno«, nasmijala se. »Bio bi idealan suprug.«

»Prao bih sve čarape u kući.«

»Kako da ne.«

»Spalio bih sve čarape i svakoga tjedna kupovao nove.«

»Aha.«

»Potpuno bih se odrekao čarapa ako bi te to usrećilo.«

Kad je najzad s ljubavlju progovorio o svojoj supruzi, koju je nazvao la reina de mi corazón, kraljica moga srca, Lydia je osjetila kako njezina obrana popušta. Ti su se oklopi još više spustili kad je otkrio postojanje mlade ljubavnice, koju je zvao la reina de mis pantalones, kraljica mojih hlača.