Luiza i ja smo zajedno bili osam godina pre nego što smo se venčali. Za to vreme, živeli smo i zajedno i odvojeno, uglavnom zajedno. U tih osam godina vožnje rolerkosterom, ona je bila neverna, držala je dijete, ležala po bolnicama, pušila travu, bila na lekovima – u rekreativne i medicinske svrhe, manična, krajnje omalovažavala samu sebe (pogledajte komad Artura Milera Posle pada), posle čega bi odmah usledio uragan euforije kategorije pet, pokušavala je da glumi, da peva, da ostane živa, da mi bude devojka, bila je sjajno društvo dok je bila u pozitivnoj fazi (koja sve kraće trajala), lažljiva, simpatična, pomagala mi i podsticala moj rad, izluđivala me, bila neodoljiva, tužna, izuzetno pronicljiva, uvek duhovita.