vješanje kradljivaca ovaca, novi roman Sanje Lovrenčić (2015.), nudi čitatelju izazovan hibrid. Smještajući radnju u neodređenu ali blisku budućnost, on propituje neke od akutnih problema
sadašnjice: koje su moguće konzekvence reklamiranja, gomilanja smeća, društvene polarizacije, narcističkog društva, genetskih eksperimenata, manipulacije vremenom. Istodobno, tekst funkcionira kao niz pojedinačnih epizoda, pisanih vrlo često u prvom licu, gotovo ispovjednim tonom, u kojima se uz navedene „velike teme“ uvijek pojavljuju i intimniji sadržaji – ljubav, nošenje sa starošću, smrću, pokušaj profiliranja vlastitih uvjerenja u okolnostima u kojima sam koncept uvjerenja postaje neodrživ te propitivanje etičkih pozicija.
Balansirajući neprekidno između općeg i pojedinačnog, javnog i intimnog, stvarnosti bliskog i fantazmagoričnog, žanrovski-popularnog i hermetičnog, Vješanje kradljivaca ovaca uvlači čitatelje u jedinstven prostor i problematiku, te i oni sami postaju sudionici u njegovom znanstveno-fantastičnom heterokozmosu koji uvijek poziva na osobnu odgovornost.
