Mrtva priroda

Sad sam i službeno jedna od onih luđakinja s koje znoj lije dok vozi bicikl koji nikamo ne ide, a ti bi rekla da je to metafora načina na koji živim.

Pronaći ću put da ti se vratim, jecala je tiho.

Hoću. Hoću.

Pa, divna je. To možete vidjeti, čak i u njezinu stanju. I to ne mislim samo izvana. Iznutra, također. A i zabavna je. Znali smo se puno smijati.«

Istina je, pomislila je Casey. Stalno smo se smijali.

»I osjetljiva je«, nastavio je Warren i onda se nešto uključilo u njegovu mozgu i izbacilo hrpu pridjeva. »Snažna, pametna, privlačna.«

Nije me pregazio automobil. Ne ležim slomljena i u komi u nekakvome uskome, bolničkom krevetu. Moje disanje ne ovisi o aparatima, nemam nikakvu cjevčicu u dušniku. Nisam čula medicinsku sestru kako mi u povjerenju govori da namjerava zavesti mojega supruga. Sigurno nisam čula policijskog inspektora kako pretpostavlja da je moje stanje rezultat namjernog čina te da su osumnjičeni svi koji su mi dragi: moji prijatelji i suradnici, moja sestra, čak i suprug kojega obožavam. Nisam. Nisam. Nisam.

Probudi se. Probudi se. Probudi se.

Dobila je svojega viteza na bijelom konju, svojega princa iz bajke, muškarca iz snova.

Udajemo se za naše očeve«

Torbe su danas tako velike da u njih stane gotovo cijeli život. Problem je što su tako teške da ti unište ramena.

Neki su ljudi sretni; neki nisu. To je bilo jako jednostavno.

Jer ti to zaslužuješ. Jer život ide dalje. Jer dobijemo samo jednu priliku i nikada ne znamo što sudbina sprema za nas.

Janine: britkija, društvenija i sklonija sukobima — odmah su kliknule.