Tek kasnije, mada ne mnogo kasnije, nakon samo nekoliko meseci u braku, shvatio sam da ona zapravo toliko dugo procenjuje svaki odgovor zato što nije najbistrija, a i prepoznao sam šta je u stvari taj njen ponos: nepokorna tvrdoglavost. Nikada se nije predavala, kako će se ispostaviti. Nikada. Ali najvažniji razlog zbog kojeg sam hteo da se oženim njom bilo je nešto što čak ni sebi nisam hteo da priznam, i što sam tek sada, u bolesničkoj postelji, uspeo da prihvatim i spoznam da sam još bio primitivan i gramziv kao desetogodišnje dete. Bila je to puka činjenica da je ona živo, meko telo. Da je moja, da će mi biti dostupna. Da ću uskoro imati priliku da stegnem to telo uz sebe, položim ga pod sebe, da prodrem u njega, kao da je sirova, vlažna zemlja.
A ni taj deo nije izgledao onako kako sam sanjao, pre je bila suva i zamršena petljancija sa previše dugmića i vrpci, rebara korseta, bockavih vunenih čarapa i oštrim mirisom pazuha. A ipak me je ka njoj privlačio nagon životinje, truta. Iznova i iznova, spreman za razmnožavanje, uprkos tome što su potomci bili poslednje što sam želeo. Baš kao trut, žrtvovao sam život zarad razmnožavanja.