Jedna od prvih (1855.) novela hrvatske književnosti sa suvremenom, realističnom, urbanom, zagrebačkom temom. Autor, jedan od najistaknutijih naših intelektualaca 19. stoljeća, svećenik, pedagog, vrlo utjecajni jezikoslovac, književnik, polemičar i putopisac Adolfo Veber Tkalčević (1825–1889), po svoj prilici nije bio ni svjestan da njome anticipira trendove u našoj književnosti sljedećih desetljeća — realiste poput Šenoe, Kumičića i V. Novaka.
Tema priče je svakodnevna: brak, ljubav i bračna nevjera. Predstavljaju se onodobne društvene prilike, pomodarstvo i »njemčarenje«, tematizira književnost i njezina uloga (obzirom da je jedan od glavnih likova, Vinko, književnik). Tkalčević daje slike zagrebačke svakidašnjice: malograđansko kavansko »tračanje«, nedjeljni izlet građana u park Maksimir, kojega podrobno opisuje, predstava u starom zagrebačkom kazalištu, a njegovi likovi koriste živopisni zagrebački kajkavski dijalekt.