Noćne reči su i pauci, a pauke nije moguće videti u mraku. Tek kad se razdani, i zidovi počnu da ih odaju, tek tada – te duše iz uglova doma – progovore rečima koje su noću smišljale i koje im uobličavaju ta telašca. Pauci su tajne. To njihovo strpljenje, predanost, posvećenost: jasno govori da je pauk mrav kog je samoća razgoropadila, učinila radnikom na mestu vremena i zbivanja, dala mu mnoštvo nogu kojima poriče da je mrav, oduvek. Mravi jurcaju – mravi su dnevne reči! – a pauci čekaju i svete se svojoj brzopletosti. Zidovi, koji im noću služe, danju ih odaju i pokazuju. Paukov lov je preteča svake zamke. Pauk je prvi mislilac, filozof. Znak strpljive duše. Pauk je i prvi pesnik. Jezička duša koja se uporno opire tome da je nešto: bilo, jeste i biće. Duša koja ne izražava ništa kako jeste, nego istražuje kako može sve biti. I uvek vidi novog sebe u tome.