Vodiću ga za ruku, gospodine Markame, dok ne bude imao snage da ide sam; ukloniću što više kamenja sa njegove staze, a naučiću ga da izbegne ostalo – ili da gazi odlučno po njemu, kako vi kažete, jer kad budem uradila sve što je u mojoj moći na raščišćavanju, još uvek će ostati mnogo kamenja da na njemu prekaljuje svoju bistrinu, čvrstinu i smotrenost. Lepo je i krasno govoriti o kušanju vrline; ali od pedeset ili pet stotina ljudi koji su podlegli iskušenju pokažite mi jednoga koji je imao vrlinu da se odupre. I zašto treba da uzmem kao izvesno da će moj sin biti jedan u hiljadi pa da se ne pripremam za najgore i ne pretpostavljam da će biti kao njegov… kao ostali ljudi, ukoliko se ne postaram da to sprečim?“