Tišine

znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša.

Sad nije lijepo, ali mi je svejedno, osjećam već miris sutrašnjeg zaborava i naslućujem ružičastu boju uspomena što će ostati poslije svega.

Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki

Slušaj – kažem joj – govorim ozbiljno: hajde da se vjenčamo. Nećeš mnogo dobiti. Šašav sam, nesrećan, često neprijatan, u životu sigurno neću daleko dotjerati, ali ću te voljeti. Ako ti je to dovoljno, pristani.

sve će biti sjećanje, slagaće se polako gubeći oštrinu i tamne boje i gorak okus. Postaće građa za priču: da, bilo je lijepo. Sad nije lijepo, ali mi je svejedno, osjećam već miris sutrašnjeg zaborava i naslućujem ružičastu boju uspomena što će ostati poslije svega.

Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola. Podržavam u sebi spremnost na odstupanje. Da ne bude gore.

Ni ja ni on nismo ono što smo bili, ni ono što ćemo biti. Sad smo čekanje.

Voljeću te kao sebe. Ili ne, to je malo, voljeću te više. Voljeću te kao potrebu koju sam sâm sebi stvorio, čuvaću te kao talisman protiv svih životnih uroka, poput divljaka, stajaćeš oko mene kao zid, iznad mene kao krov, oko mene kao toplina.

– Ne možeš da voliš mene?

– Voljeću te kao tebe. Predloži dokle!

– Bojim se rokova.

– Onda bez roka. Uvijek. U beskraj

Gledam Minju, ne zato što je nisam vidio, već što ne mogu da odvojim oči od nje: divna je. Crne oči koje miruju, odajući život negdje unutra, kao duboka voda, lice osvijetljeno ispod kože mliječnim svjetiljčicama, tijelo što ne zove, već zaprepašćuje, postoji kao cjelina jer je sklad. Djeluje dirljivo lijepo. Kao muzika. Neodređeno, a snažno, ne odvajajući se, okreće nas u nas same, živi za sebe a za nas.

– Uhvatio si me? – smiješim se. I kažem glasno, naglo ohrabren, pomalo ponosan, pomalo nervozan zbog svoje smjelosti:

– Divna je.

Kažem im: da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku (neko se zakikotao a meni ne smeta, drago mi), da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da se ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kad se susretnemo.