Serafimoviću… ti…“, mucao je. „Ti se njemu diviš?“
Gavrilo je samo oćutao na ovo pitanje, što načelnika dodatno iznervira.
„Pa šta ako je pametan i obrazovan?“, besno će Samardžić. „To ništa ne vredi ako nije u službi revolucije.“
„Zvučite…“, promrmlja Gavrilo oprezno, „zvučite kao vaš prijatelj Davičo.“
Načelnik nije mogao da veruje šta je upravo čuo, sada više nije bio besan, već zbunjen.
„Slušaj me dobro, sinko… Neka bude on i najpametniji čovek u svemiru, ali to nije bitno. Bitno je da li radi za državu ili protiv nje. I zato te je drug Ćeća preko mene poslao da ih pratiš. Miljkovića i one njegove budale. Tvoj posao nije da se oduševljavaš njegovom posranom poezijom i njegovom inteligencijom, nego da štitiš ovu našu državu od takvih balegara. Je l’ jasno?“
Gavrilo klimnu glavom.
„Jasno.“
„I nije on za tebe Branko… Nije ti ni drug, ni rođak, ni kolega… On je reakcija. Nemoj to nikad da zaboraviš. Nikad.“
„Razumem, druže majore.“
Samardžić priđe stolu i uze paklu sa cigaretama.
„Ajde sad…“, reče, „na posô.“