Gavrilov princip

„Ti si bar iskusan ratnik, Vojo… Znaš dobro kakvih ljudi se treba najviše plašiti.“
„Kakvih?“
„Onih što nemaju šta da izgube.“

Čabrinović je visok, koščat i jak. Princip sitan i neugledan. „Uplašen i jadan!“, prezirno će Pfeffer ponavljati tokom dugoga ljeta 1914, da bi se 1938. najednom sjetio Principovih očiju: „Ah, te oči! Te svijetloplave, blistave oči nipošto nisu bile divlje, zločinačke oči, već oči žive i prodorne, inače mirne, iz kojih je provirivala urođena inteligencija, neka sređenost, i krajnja energija.“

Jer, gospodo, bez Gavrila Principa ne bi bilo ni Če Gevare, ni Karlosa, ni grupe ’Bader-Majnhof’, ni ’Crvenih brigada’. Svi su oni njegovi đaci i sledbenici. A opšte je poznato koliko su dotični zadužili sve nas, obespravljene, ali slobodnomisleće ljude.“

Mada me ne bi začudilo da ga optuže kako je pokušao da zavadi Franju Josifa i Vilhelma, tako što je pustio brkove i pisao pesme.“

A Gavrilo Princip je sanjao o jugoslovenskom, ne o germanskom ujedinjenju.

Povrijeđen ego je teška neizlječiva bolest ovih krajeva.

Za Vijećnicu ne možemo reći da je zdanje za arhitektonske udžbenike, ali u deficitu kulture kojim je istorija kaznila Sarajevo, ona je predstavljala nešto na šta bi stanovnik ovog grada trebalo da bude ponosan. Uzaludan pokušaj prikazivanja stvari onakvima kakve nisu omiljeni je sport Sarajlija vijekovima, a Vijećnica, to pseudomavarsko zdanje, podignuto s kraja devetnaestog stoljeća, najljepši je primjer koliko Sarajlije vjeruju u ono što su sami o sebi izmislili.

stade da otkopčava gornju dugmad na oficirskoj bluzi, kao devojče kad biva usko njedrima u vezenom jeleku

Uskoro će shvatiti da nije. Lujo Fefer, kojega djeca zovu Paprika, uplašen i vjeran katolik, snažne imaginacije, nastale iz straha i zle slutnje. On će nekoliko sati kasnije, istoga ovog dana, postati sudac-istražitelj u slučaju pokušaja atentata na prestolonasljednika.

U Magičnom se probudi pisac sa porudžbinom, gladan para i slave i komfora – svega osim samog kostobolnog pisanja. Hemoroidi su ga stalno podsećali na pogrešan izbor profesije koju niko osim njega nije ni tretirao kao profesiju. Što ga je još više bolelo, u čmaru koliko i u srcu, mada je bol bila različita.