Magla i mjesečina

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja.

život nije svetkovina već trpljenje, i ne treba ga još više otežavati mišlju na ono što ne može da bude.

sjetila se čovjeka iz grada od koga je otišla, možda ga nije ni voljela, možda ga je zavoljela kao zamišljeno rješenje, da ima čemu da se nada, svakom drugom bi teško zamjerio što u ovakvo vrijeme misli samo na sebe, ali kod nje je nekako drukčije, jednom se iskopala i ne može više da se zaustavi, dosad je uvijek odlazila, i sad hoće da ode, stalno misli da je sreća na drugom mjestu, šteta što ne može da nađe stanište i da nešto zavoli, ne bi je mučila neistrošena ljubav.

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odbrani

I neodlučnost: sve te veže, sve te zaustavlja, pređeni put, korak koji nije više lak, strah od novih počinjanja samo za prvo nema straha, jer nema iskustava, i onda se čuva ono do čega ti nije stalo, što je tvoje koliko i ma čije, tvoje po nevolji i po neimanju ničega, a ne po voljenju, a to je najcrnja varka, jer i ovako ništa nemaš, pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi ni dobili, zato ćute i čekaju.

Uzalud, ponavljala je neprestano, uzalud, neka se vrati to sjećanje u tamu krvi, u splet žila, u najtajniji kutak mozga, ma kuda gdje je i dosad boravio skriveno kao tajni saputnik njene svakodnevnice, ili neka izađe i ode od nje s ovom noći i s ovim mokrim šljapkavim mrakom, njoj ne treba i nikad zažaliti za njim neće, smirila se i zaboravila, a život nije svetkovina već trpljenje, i ne treba ga još više otežavati mišlju na ono što ne može da bude.

Upitaće ga slobodno i pošteno: šta se to ispriječilo između mene i tebe? Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odbrani.

Sav je bio od ovoga svijeta, njegova misao se zaustavljala na onome što ga je okružavalo, što mu je koristilo i prijetilo, ali je iznad toga u njemu živio jak osjećaj vezanosti za ova prosta kretanja, vidljiva i jasna a opet duboka i nerazumljiva. Ponekad mu se činilo da je vidio oca umjesto sebe kako polako korača ovim poljima, a nije ga plašila ta čudna misao, jer i on je klas ovogodišnji mjesto lanjskog, a vječna je samo zemlja i život što ga ona rađa.
A opet, i to je najčudnije od svega, svako će u tom nizanju i smjenjivanju, u tom kratkom svom prolasku, kad na njega dođe red, ponijeti svoju vlastitu muku, i misliće da je samo njega zadesila, da samo njega bije led, da njegovu nevolju nije niko prepatio. A sve se već dešavalo, i opet je teško kad se desi nekome. Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega.

Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje. I neodlučnost: sve te veže, sve te zaustavlja, pređeni put, korak koji nije više lak, strah od novih počinjanja samo za prvo nema straha, jer nema iskustava, i onda se čuva ono do čega ti nije stalo, što je tvoje koliko i ma čije, tvoje po nevolji i po neimanju ničega, a ne po voljenju, a to je najcrnja varka, jer i ovako ništa nemaš, pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo

Sav je bio od ovoga svijeta, njegova misao se zaustavljala na onome što ga je okružavalo, što mu je koristilo i prijetilo, ali je iznad toga u njemu živio jak osjećaj vezanosti za ova prosta kretanja, vidljiva i jasna a opet duboka i nerazumljiva. Ponekad mu se činilo da je vidio oca umjesto sebe kako polako korača ovim poljima, a nije ga plašila ta čudna misao, jer i on je klas ovogodišnji mjesto lanjskog, a vječna je samo zemlja i život što ga ona rađa.
A opet, i to je najčudnije od svega, svako će u tom nizanju i smjenjivanju, u tom kratkom svom prolasku, kad na njega dođe red, ponijeti svoju vlastitu muku, i misliće da je samo njega zadesila, da samo njega bije led, da njegovu nevolju nije niko prepatio. A sve se već dešavalo, i opet je teško kad se desi nekome. Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega.