Pisma s juga

Lijepe stvari ne treba objašnjavati. U njima valja uživati. Bolje biti zaslijepljen ljepotom nadanja nego mržnjom iza koje stoje sumanute ideje o koje se ljudski rod sapliće cijelu svoju povijest. Ta se nada zajedno s putnicima ukrcavala u vagone jugoslavenskih željeznica. Zato je u njima uvijek bilo tijesno ali sigurno i toplo.

Naličje nas ne zanima. Zato je sve manje mjesta za istinsku ljubav i bilo kakvu humanu ideju

Mi više ništa ne ostavljamo iza sebe, kuda čovjek prođe tu ni trava više ne raste, a bez lijepih naslijeđa nestat će i priča a kad nestane priča više neće biti ni ljudi

Nije li upravo podsjetnik na ljudsku destrukciju najstidnije moguće mjesto, upravo ono jedino koje treba prikriti

Proljetni umor. Ljetna žega. Jesenja melankolija. Zimska depresija. Vrijeme je da izmislimo peto godišnje doba

Smokva ima lud korijen i stvarno je teško zamisliti do kuda su sve dopirali pipci te žilave voćke

Fašizam ne podnosi ljepotu jer ona je ideal koji valja uništiti kako ne bismo sanjali bolji svijet za sve nas. Svijet u kojemu bismo bili drugačiji domaćini i putnici. Svijet u kojemu ljeto ne bi bilo ljubavnik koji nas napušta. Svijet u kojemu bismo voljeli i poštivali i naša ljeta i naše jeseni podjednako.

Ljepota, jasno vam je to, nema u sebi agresivnosti, ne napada vas svojim atributima, svjesna je sebe na neki zaboravljeni način – kao da zna da će je netko dostojan primijetiti, kad tad, jer njoj se nigdje ne žuri, istinskoj ljepoti vrijeme ne može ništa, vrijeme i godine joj samo donose mudrost i dostojanstvo.

Sjene su, zapravo, duša svake stvari. Sunčeva svjetlost poput rendgenskih zraka prolazi preko nečega i onaj tamni preslik stvari koje vidimo su rendgenska snimka duše. Zato se valjda i govori o svijetu sjena kada govorimo o onom nedokučivom i nepoznatom, onom čega se plašimo, onome što je izvan zamišljenje stvarnosti.

Volio sam Vinkovce zbog toga kao što vlakove volim i danas. Oni su me vodili u zagrljaj bake i daidže, na vesela obiteljska okupljanja i u kojem god smjeru išao vodili su me doma. Kada si dijete lijepo je vjerovati da imaš toliko kuća.