Počeo sam da tražim vodu, tekuću, bistru, plitku. Možda zbog hoćinskih baruština, ili zbog mutnog Dnjestra, širokog kao more. A možda i stoga što sam vodu mogao mirno gledati, ne misleći. Sve je otjecalo, tiho sa žuborom, spokojno, sve, i misao, i sjećanje, i život.
Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srećan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasić, dragajući me, kao da je živ stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam želio.