Ponekad razmišljam o svom životu prije no što sam te upoznao i dozvolio da se približiš«, rekao je. »Bojao sam se da će me ljubav učiniti slabim.«
»Pretpostavljam da te to više ne brine, jer si mi rekao riječ na V«, izazivala ga je.
Ruke su mu se stisnule. Nije se šalio. »Reći ću ti još svakakvih riječi, Holly. Želim tebe. Želim te zauvijek. Nema više gluposti.«
Zauvijek. Izbio joj je zrak iz pluća i ispunio ih nečim drugim. Nadom. Nježnošću. Ljubavlju koja ju je grijala iznutra. Uvijek je znao otkloniti njezine sumnje i vratiti joj samopouzdanje. Mogao je popraviti sve jednom riječju i jednim dodirom. Nije bila sigurna da je to uopće moguće očekivati od jednog muškarca, ali on je ispunjavao sva očekivanja. Pomislila je da možda nudi da bude njezin oslonac cijeli život, no morala se uvjeriti. Jednom je pogriješila, a sada to ne bi podnijela. »Možda bi trebao pobliže odrediti to zauvijek.«
»Zar ima još neko značenje koje ja ne znam?«
»Dakle… misliš na dijamantni prsten i kućice u cvijeću? Takvo zauvijek?«
»Da, ali zaboravi kućicu u cvijeću«, odmahnuo je glavom. »Psi bi to sve iskopali. Radije zamisli ograde za konje.«
Zurila je u njega. »Jesam li dobro shvatila?«, upitala je. »Bojao si se da ćeš oslabjeti zbog ljubavi, a sada želiš kuću i psa sa mnom?«
»Ma nije me uopće briga za slabost. Stalo mi je samo do tebe. Ti me činiš potpunim. Zbog tebe osjećam nešto. Činiš me…« Tražio je riječ. »Činiš mi sve.«
Privukao ju je u čvršći zagrljaj. »Oduvijek si to bila ti, Holly. Uvijek ćeš i biti. Pristani.«
»Pristajem«, odmah je rekla. »Pristajem na sve.«