Ruski konzul

U prirodi je, konačno, čovjeka da muku razumije tek kad njega pogodi.

Sibirski medvjed hoće da se kupa u toplom moru, pa mu je najkraći put preko Srbije

Graditi može samo onaj koji može slobodno da sanja

Eto, sjeti se… pođi od sebe. Kad si srećan i zadovoljan zbog nečega… Eto, sjeti se, tada ćeš da oprostiš dug, da pređeš preko nečije uvrede, da se žrtvuješ za drugoga… Tada si jak i možeš to da učiniš. A kad si mrzovoljan, kao danas, i kad ti sve smeta i kad… Oprosti, dobrota bježi od slabih.

Onaj koji trpi zlo najviše zlu i pomaže. Ne može se klečanjem pred laži služiti istini, niti će dželat biti priveden razumu žrtvinim plačem i oproštajem.

Slab prašta, a jak naplaćuje dugove.

Sve rjeđe pričamo o Kosovu i mislimo na Kosovo. Za one koji nijesu živjeli na Kosovu, ono postaje pozorišna predstava: od neprestanog ponavljanja, mnogi u gledalištu su pospali, pa vrisak sa kosovske pozornice i ne čuju. A polako svladava zamor i mene, i sve nas, koji smo pobjegli, i odigrali ulogu u toj drami. Da li smo je odigrali?

Pristižu nove vijesti o novim zločinima, ali to, u svijesti našoj, više nijesu ni novosti ni zločini. To je samo malo neobična stvarnost, na koju se privikavamo.

Iz korjena topole raste jasen, u temelju je crkva, a dalje džamija.

– Samo ti mene utješi – dočeka Efendija. – Smrt nije nikakva budućnost pred kojom moramo da strepimo. Smrt je, od rođenja našeg, stalno sa nama, iza nas. Svaki proživljeni dan, svaki proživljeni sat, ona odmah grabi svojim rukama. Već je u smrt pretvoren i sav naš dosadašnji razgovor. Ne možemo da ga ponovimo, ne možemo da ga oživimo.