Ruski konzul

U prirodi je, konačno, čovjeka da muku razumije tek kad njega pogodi.

Sibirski medvjed hoće da se kupa u toplom moru, pa mu je najkraći put preko Srbije

Graditi može samo onaj koji može slobodno da sanja

Sve rjeđe pričamo o Kosovu i mislimo na Kosovo. Za one koji nijesu živjeli na Kosovu, ono postaje pozorišna predstava: od neprestanog ponavljanja, mnogi u gledalištu su pospali, pa vrisak sa kosovske pozornice i ne čuju. A polako svladava zamor i mene, i sve nas, koji smo pobjegli, i odigrali ulogu u toj drami. Da li smo je odigrali?

Pristižu nove vijesti o novim zločinima, ali to, u svijesti našoj, više nijesu ni novosti ni zločini. To je samo malo neobična stvarnost, na koju se privikavamo.

Iz korjena topole raste jasen, u temelju je crkva, a dalje džamija.

– Samo ti mene utješi – dočeka Efendija. – Smrt nije nikakva budućnost pred kojom moramo da strepimo. Smrt je, od rođenja našeg, stalno sa nama, iza nas. Svaki proživljeni dan, svaki proživljeni sat, ona odmah grabi svojim rukama. Već je u smrt pretvoren i sav naš dosadašnji razgovor. Ne možemo da ga ponovimo, ne možemo da ga oživimo.

– Kao što je smrt meni na umu, trebalo bi da je i tebi – odgovori Efendija. – Ne poziva nas i ne proziva Alah prema godinama. A osim toga… Niko, najzad, nije toliko star da se ne nada još kojemu danu.

Dotakoh se i Karla Gustava Junga i citirah, po sjećanju, šta je taj sjajni poznavalac ljudske psihe rekao o atrofiranom, o autizovanom pamćenju. Nesrećnici koji obole od autizma za realnost proglašavaju jedino svoje uobrazilje. Dunav će teći od ušća prema izvoru, uvrte li to oni sebi u glavu. Prosto je nevjerovatno kako oni, autisti, suspenduju logiku i istinu. Ali je, rekoh, nevjerovatno i to kako samo jedna misao, ova divna misao profesora Junga, sažeto objašnjava uzrok i sjeme našeg stradanja na Kosovu i Metohiji. Ovdje su dželati proglašeni za žrtve, žrtve za dželate, zlodusi za heroje i usrećitelje. I kad posljednji Srbin bude prognan sa Kosova, jednako će bukati i urlati protiv velikosrpske hegemonije zlodusi Paše Solunskog, austrijski kaplari i kursisti Ivana Ljevina!

– Želja naših, to jest ovdašnjih, Šiptara da se ujedine sa onima u Albaniji jako je sumnjiva izdaja. Jeste izdaja po našim zakonima, ali nije izdaja u njihovim srcima. Pravi i jedini čisti izdajnici su srpski autisti, kao što su drugovi Ilija i Pavle, ili kao što je moj tužilac.