stajala je maslina. Tada sam je zvao „stara“, jer su mi tako rekli odrasli oko mene. Ako ništa drugo, dok je sve oko nje uvenulo i istrulilo, ona je, po svemu sudeći, još više izrasla, veličanstvena, možda crpeći životnu snagu od nejakog susednog bilja, rešena da stolećima opstane.
To je baš lepo, taj metaforički trijumf nad nedaćama, borba što se ponosno odražava na svakom milimetru njenog čvornovatog stabla.
Zapitao sam se zašto ljudska bića mrze mapu svog života vidljivu na njihovim telima, dok su ovakvo stablo, ili izbledela slika, ili gotovo napuštena, nenastanjena zgrada, hvaljeni zbog starine.