desetak godina ležimo tako, moj sin i ja, na Košutnjaku i gledamo oblake. Na travi smo. Maj je, prolećni vetrić liže moja kolena, zavlači mi se ispod nogavica bermuda, njegova ručica pokazuje gore, sunce gledam kroz trepavice, da, Igi, to je patuljak, život je lep, a ono je slovo t, počinjem da se prvo kikoćem jer je mali mrav tu, na mom obrazu, a zatim se brzometno survava ka mom uvetu, vrisnem, skočim i rukom pritisnem pseće govno. Igor se valja od smeha. To je bila ljubav. Sa sve tim govancima i čekanjem, sa tim životom u iščekivanju, u bermudama, sa nepoznanicama koje su vrebale odasvud.