Pokazao mi je na mesto pored njega. „Makar sedi pored mene. Kakav je ovo dejt?“
„Ovo nije nikakav sastanak. Samo se družimo i upoznajemo. To je to.“
To je više bilo upućeno meni nego njemu, ali Kejl to nije morao da zna. Sela sam na ivicu verande i prebacila noge da mi vise.
„Uporno pričaš kako se ne poznajemo, pa sam odlučan da te upoznam, makar mi to bilo poslednje“, rekao mi je. Bio je tako samouveren. Reči su mu bile samouverene, osmeh. Čak i način na koji se naslanjao na betonske stepenice odisao je samopouzdanjem. Osetila sam poznate žmarce kako mi se iz dna stomaka spuštaju niz noge.
„Okej, okej. Dosta ćaskanja, pitaj me nešto.“ Bilo mi je potrebno nešto da mi skrene pažnju sa grča koji sam osetila gledajući u Kejlova usta i prateći način na koji je oblizivao usne dok je ljuštio pomorandžu.
„Samo sam jednu doneo, ali možemo da je podelimo“, rekao mi je. Mnogo mi se dopadala ova njegova razigrana verzija.
„I nije ti neki dejt“, našalila sam se, a on je odmahnuo glavom.