Ljudi bez grobova

Jezik govori – neka govori; uši slušaju – neka slušaju; ali oči – neka paze šta gledaju

čovjek, koja god vrata otvorio, kud god krenuo, pa makar bio i zakovan za stolicu, neminovno nabasa na prošlost.

napravila omču od haljine i skočila u drugi svijet

Sve je već bilo tu; tražio sam samo sudbinski čas kad će se odlomiti prva rečenica: čovjek, koja god vrata otvorio, kud god krenuo, pa makar bio i zakovan za stolicu, neminovno nabasa na prošlost.

Pesnik je samorast, ako se previše nasloni na teoriju, izgubiće svoj put.

Mnogo mi je značilo to prijateljstvo, ali tvrdim – nikome ne treba prići preblizu; ili ćeš se razočarati u čovjeka ili ćeš morati da ga braniš kad se drugi razočaraju. Čak je i krivac milosrdan prema sebi, ne i prema drugim krivcima.

Ako se negdje ujedem za jezik, ako i preskočim kakav detalj, neće to biti da bih sebe poštedeo, negdje se moramo izmaknuti od istine, jer istina je kao bunar – neko se hladne vode napije i okrijepi dušu, neko se tamo strmoglavi i sretne smrt. Sve što počinje neminovno teži tome odakle je počelo.

Mnogo mi je značilo to prijateljstvo, ali tvrdim – nikome ne treba prići preblizu; ili ćeš se razočarati u čovjeka ili ćeš morati da ga braniš kad se drugi razočaraju.

čovjek, koja god vrata otvorio, kud god krenuo, pa makar bio i zakovan za stolicu, neminovno nabasa na prošlost

čovjek, koja god vrata otvorio, kud god krenuo, pa makar bio i zakovan za stolicu, neminovno nabasa na prošlost.