Pogledaj što je mačka donijela

Što bi rekla ona stara pjesma Connie Francis, svatko je nečija budala.

Ljudi nisu bivali zreliji. Ostali su jednake glupe, sebične i uplašene životinje, koje u strahu i neznanju čine neshvatljive grozote. Umjesto da sami steknu samopouzdanje, naposljetku

Tomo i Miloš ostali za stolom. Prvi je još malo svirao, sasvim tiho da ne probudi tetku na kauču, a drugi je slikao crno drveće na pozadini krvavocrvenog neba.

Ona uvijek pita samo jednu stvar, i samo jednu stvar mi ima reći, pa tako sedamsto pedeset puta dnevno.

„A možda je i bolje tako“, rekao je ozbiljno kad se ponovno uspravio, „ko bi preživio da se svega sićamo.“
„Ovo je bilo duboko“, kazala je Vera okrećući se meni.
„Filozofski“, potvrdio sam.
„To mu je iz neke knjige?“, upitala je ona.
„Prije iz sapunice“, primijetio sam ja.
Božo se nasmiješio.
„E, pametnjakovići“, kazao je. „Završili fakultete pa se rugaju seljaku bez škole.“

Bio je njezin ni da nema nebesa nad nama ni pakla ispod nas

Svaki dan moraš raditi da bi jedna kuća bila dom.

Valja ipak pustiti ljude da pričaju svoju verziju priče ako ih to veseli, jer na svijetu zaista nema mnogo veselja.

Što bi rekla ona stara pjesma Connie Francis, svatko je nečija budala.

Vratio sam se dva sata kasnije, a pred kućom, u sada uredno pokošenom dvorištu, za rasklopivim stolom je sjedio Rick s još jednim muškarcem koji je držao malu harmoniku na prsima. Rekao je da se zove Garth i imao crnu čupavu bradu kao neki starozavjetni prorok. Zaista su bili neobični svati ti novi stanari ružičaste kuće i mogao sam razumjeti što je ljude uznemirilo. Ipak, kad su mi ponudili da popijem piće s njima dok Tim ne završi, ja sam sjeo i ulio iz boce Wild Turkeya, premda pijem rijetko i gotovo nikada prije večeri. Negdje odozdo, kao iz podruma, čulo se kako netko udara u bubanj.