Ljubavi moja,
u očima svijeta ja sam čudovište, strašno, neopisivo stvorenje. Ja sam ono što mora biti pokopano u neposvećenom tlu, ono od čega žene skrivaju svoje lice iza vela i užasnuti roditelji štite svoju djecu. Ja sam stvor, izopačen i iskvaren, zlo koje živi među ljudskim rodom.
Toliko puta su mi to govorili, glasovi tako glasni i tako mnogobrojni da sam gotovo povjerovao u njih.
Zatim si ti došla u moj život. Ti me gledaš svojim bistrim, sjajnim očima i ja u njima ne mogu vidjeti ni trunke straha. Iza tvog osmijeha ne skriva se ni trag prijetvornosti. Pričaš, dodiruješ moju ruku, govoriš što mora biti i zašto, i ja se opet osjećam normalnim. Ti me podsjećaš da sam čovjek. Ti me podsjećaš na jednu, neospornu istinu.
Ne mogu biti čudovište ako me ti voliš.