Ostrvo

Ljepših možda ima, dražih nigdje.

– Strašno je u velikom gradu.
– Ljudi žive sami.
– I umiru sami.

– Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.

Ali eto, njena je staza bila kraća. Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga.

Cijelog života je sanjao o nečemu višem, a prilika mu se nikad nije pružila. Ako mu sudbina nije dala mogućnosti, zašto mu je dala želju?

Pa im se javljalo pitanje: da li je bolje dugo trajati iako ti se ništa ne dešava, ili je bolje bljesnuti i izgorjeti kao kometa što osvijetli nebo makar za trenutak.

više osjeća nego što kaže.

– Sve sam napustio radi tebe.

– Ti si napustio ono što si želio, ja ono što sam imala.

Ako mu sudbina nije dala mogućnosti, zašto mu je dala želju?

– Pusto mi je u duši. Prazno mi je srce.

– Pa ko je kriv za to?

– Niko. Moja nesreća, možda. Moj život, možda.

– Zato što smo siromašni?

– Zato što smo siromašni srcem i lijepim mislima. Eto, život sve više izmiče, djecu smo pogubili, mi smo se udaljili jedno od drugoga, riječ toplu ne kažemo ni jedno drugome ni drugim ljudima, gazim pustom stazom, ništa ne očekujem od sutrašnjeg dana, ni od kojeg dana više, samo je provalija i besmisao preda mnom.