Gledam u mrak. Promiče konvoj rođaka. Prepoznajem njihova gruba lica sa proslava i sahrana, iz porodičnih albuma, i sa grobova. U tom mraku rođena je moja majka. Tu je provela prvih deset godina, tu se snabdela opsesivnim prizorima, poučnim pričama za svaku životnu situaciju, usvojila vrednosti koje nikada nije dovodila u pitanje; tu je stekla strahove i fobije, i onaj zgrčeni osmeh kojim je pokušavala da šarmira okolinu, da sve drži pod kontrolom. Nikada se nije dokraja opustila, kretala se cvileći kočnicama, kao voz na rubu provalije. Taj grč, koji je ovladao čitavim bićem, najvažnija je stavka njene genetske legitimacije; preneće ga dalje, potomstvu u nasleđe.