Dragutin Tadijanović (1905.-2007.) jedan je od najvećih i najomiljenijih hrvatskih suvremenih pjesnika. Pišući pjesme intimne i zavičajne tematike, autobiografičnih nota, nije se priklonio ni jednoj aktualnoj književnoj struji. Tadijanovićeva lirika neposredna je i izvorna; gotovo sve o čemu u svojim pjesmama govori zaista se i dogodilo. Ti su događaji uglavnom svakidašnji, često i banalni, no Tadijanović jednostavnom, prirodnom snagom izraza i sugestijom čini od njih neizmjernu umjetničku vrijednost. Moglo bi se reći da, poput »lirskog kralja Mide«, kako ga je nazvao Zvonimir Mrkonjić, sve što dotakne pretvara u poeziju. Nastavljač je tradicije slobodnog stiha u hrvatskom pjesništvu (Kamova, Krleže, A. B. Šimića), obilježenog odmjerenim, biranim figurama i jednostavnim leksikom. U više navrata predložen je za Nobelovu nagradu, a pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika.
Od 1960. godine nadalje, Tadijanović je pod naslovom Srebrne svirale priređivao i u dvadesetak izdanja (preko 200.000 prodanih primjeraka!) objavljivao svoje izabrane pjesme. Zbirku smo priredili prema zadnjem za autorova života objavljenom izdanju, onom iz 2004. godine.
