Živeći još starim životom, ona se ujedno užasavala od same sebe, od svoje potpune i neodoljive ravnodušnosti prema prošlosti: prema stvarima, navikama, ljudima koji su je voleli i vole, prema tom ravnodušnošću ožalošćenoj materi, prema dragome, ranije više od svega na svetu voljenome, nežnome ocu. Čas se užasavala od te ravnodušnosti, čas se radovala onome što je dovodi do te ravnodušnosti. Ona nije mogla više ništa ni da misli ni da želi van života sa tim čovekom; ali toga novoga života još ne beše, i ona čak nije mogla jasno da ga predstavi sebi. Stajalo je samo jedno, očekivanje – strah i radost od novoga i nepoznatoga. I eto, ovoga časa, i očekivanje, i neizvesnost, i kajanje zbog odricanja od pređašnjeg života – sve će se svršiti, i otpočeće novo. To novo nije moglo ne biti strašno po svojoj neizvesnosti; ali strašno ili ne, ono se već pre šest nedelja izvršilo u njenoj duši, a sada se samo osvećivalo ono što se već odavno ostvarilo u njenoj duši.