Pacijent iz sobe 19

Kad razum šapuće, a tijelo vrišti, jasno ti je koga srce sluša.

Kojeg smo to povijesnog razloga mi Hrvati imali da umlaćujemo Židove i Cigane? I time se danas netko ponosi? Definitivno, posrane gaće su za normalnog čovjeka sramota, a za budalu zastava

Nikad se nisam osjećao dijelom kolektiva i baš kao za vraga uvijek su me pokušavali u neki ugurati. Uglavnom kroz pitanje jednakosti. Svi smo u Jugoslaviji bili isti, svi narodi su bili ravnopravni... ma daj me nemoj zajebavat! Rijeka je na pola sata od Italije. Dok su ljudi u Jugoslaviji po selima cupkali uz harmoniku, mi smo u Trstu kupovali ploče Stonesa, Beatlesa i Deep Purplea. I mi smo kao isti? Djed mi je pričao da su ljudi u Bosni sve do dvadesetog stoljeća na policama, u salamuri držali odsječene turske glave, dok su za to vrijeme u Rijeci ljudi na stolićima držali keramičke modele kosog tornja iz Pise. Da, full smo isti

Nacionalno bratstvo je čista laž. Sin hrvatskog tajkuna ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika. On se razumije samo sa sebi sličnima – sa sinom srpskog i bosanskog tajkuna. Bogataši s cijelog Balkana pripadaju istoj kasti, a jedino bratstvo na Balkanu definirano je stanjem na bankovnom računu.
Hrvatski student ima više zajedničkoga sa studentom iz Srbije i Bosne koji s roditeljima živi u garsonijeri negoli sa svojim vršnjakom iz Hrvatske koji vozi auto od 30.000 eura. Ma koliko malen bio vršak igle, cijeli Balkan stane na njega

Zato me je od prijetnji ratom velikih sila uvijek više brinulo navijačko raspoloženje malih ljudi

Susjed je odmaglio, a za nas su on i njegov mali orkestar zauvijek ostali bend „Mrtva puhala“. Doktore, možeš li zamisliti bolje ime za puhački orkestar za sprovode

Mi smo u ratu znali sve. I oni s druge strane također su znali sve. Svi su sve znali, jebote, kako smo onda uspjeli, s toliko znanja, vrhunac pameti svesti na međusobno uništavanje

U biti, kad sve složim u jednu sliku, taj devetnaesti rođendan uopće nije prošao loše. Preživio sam pogodak u glavu, pobjegao progoniteljima s noža i konačno se ugrijao vlastitom mokraćom. Ne bi li nam život svima bio lakši kad bismo u teškim situacijama uspijevali vidjeti dobru stranu svega?

Mi smo je branili, a ne stvarali. Jebe mi se za druge, ali moj motiv nije bio obrana suvereniteta, granica, povijesti od stoljeća sedmog… na to su brijali impotentni likovi i političari. Ja sam branio ljude, djecu, goli život. Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu!

Dok sam šetao Trstom, primijetio sam da je Italija danas dobrih trideset godina iza Hrvatske. Tamo se još uvijek dobro živi