S ove bande moje gore

Obje glave se obrnuše put nje misleći da nije tačna u glavu.

Sad znam da smo čuvali jedno drugo od sebe.

– Nije li to ljubav, ona najviša

bješe toliko iznenađen koliko ga odade pogled da ne dolazi sve sa one strane okle se čeljade nada.

Neka mjesta jedva zarastu kroz krastu i ne smiješ po njima grepst, jer lako puknu i procure bolom.

Dok stiskaš šaku ne dajući drugome, u nju Bog ne može ništa da stavi. Stisni ti, stisni Bog

da ono što nam je u srce, ne mora da je po mjeri onoga što se nekad mora učinjet

To je sve što čeljadetu treba. Lijepa riječ i malo ośećaja. Ostalo se stekne i rastekne

Velika ga bezvoljno pogleda ispod oka. Nije mogla da ne promisli kako je čeljade lako kvarljiva roba. Posebno kad se ufati vlasti

Ima li što teže no kad nemirna duša umiruje drugu, jednako nemirnu?

U najviše se broje one glasne što vazdan naglas jade. One druge ne postoje.