Stendhal kaže: unošenje politike u roman je poput pucnja iz pištolja na simfonijskom koncertu. Unošenje aktualnog trenutka kojeg svi još i danas proživljavamo u roman, književnost također je poput pucnja iz pištolja. Upravo to radi Emanuel Željko Špoljar romanom «Petokoronaš". Metak aktualnosti ispucava u srce književnosti, sve u nadi da je neće ubiti, nego samo teže raniti. I onda joj zavidati rane, podići je na noge. Zapravo, svojim romanom riskirao je da se metak aktualnosti odbije od zahrđale kopče na iskrzanoj košulji književnosti i vrati njemu u glavu. Tako to biva uvijek kad pisac izlazi na megdan s aktualnim trenutkom. Roman «Petokoronaš" poziva vas da sami prosudite tko je ovdje izašao kao pobjednik.
Junak (ili antijunak) «Petokoronaša» pisac je koji deset godina nije napisao ni retka. Novi virus zatiče ga u njegovom stanu u Novom Zagrebu, gdje živi otprilike kao Fima Amosa Oza: dopola živ zatrpan knjigama i smećem. Emanuel je kraljević i prosjak Zapruđa i Utrina — u kvartu u kojemu je proveo djetinjstvo i mladost, sada provodi karantenu. Sve je drugačije, barem na početku pandemije, kad se ograničenje slobode načas čini strašnim. No, s vremenom, karantena počinje nalikovati na pijane, lude devedesete kad je visio po istim parkovima i na istim klupicama pio jeftini alkohol, vodio razgovore do dugo u noć.