Ciganin, ali najljepši

Kad kažem Rom, vidim napisanu riječ. Kad kažem Ciganin, vidim čovjeka.

Pa vi zvučite ko da je Mađar jebo Slovenca i ispalo govno progovorilo

Ne vjerujem u vraga - reko je Mirza. To je Mirza. Ne odgovori ti. On učini da tvoja riječ nestane. - Ljudi su ga izmislili. Nisu mogli podnijeti da u čovjeku samom ima toliko zla. Tako im lakše.

- Ma nemoj, izmislili su ga. A jesu onda izmislili i Boga? - pitam.

- Jesu. Jer ne mogu podnijeti da budu zahvalni jednome od svojih. To je još teže

Kao ono kad u ludnici ustvrdiš da si zdrav pa to služi samo kao dokaz da još ne možeš kući.

Zaboravili ljudi da se četrdeset godina za mene nije čulo osim po dobrom ili po nebitnom. A takvima se ovdje inače sve oprašta - dobrima i nebitnima. I onima koji nisu imali izbora.

Kaže, raspale se dvije slike u njegovoj glavi. Slika mjesta odakle je pošao. I slika mjesta kamo je krenuo. Čovjek nije izgubljen kada ima barem jednu, kaže.

Vjerojatno zauvijek, jer sve što je došlo poslije... Meni je i sada život podnošljiv samo zato što znam da sam bila tamo. Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena. Oni koji žele živjeti ginu za njim, unatoč tome. Svi ostali upravo zbog toga odustaju.

prekrije naše mršave

- Kaj ti misliš o meni? - jednom sam ga upitala. Nije bitno što je odgovorio, bitno je što se nisam bojala odgovora.

Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi.

Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati.

Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol.

A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.