Djevojka, žena, drugo

hoda šetnicom uz rijeku koja njezin grad presijeca nadvoje, pokraj nje polako plovi nekoliko ranojutarnjih tegljača

slijeva joj je pješački most u

ona razmišlja o vremenu kada je tek počinjala u kazalištu

nije spremna odreći se cigareta, pa se nasloni o zid koji gleda prema rijeci i zapali, mrzi se zbog toga

brine ga što će krenuti u svijet koji će je kazniti ako ne bude igrala po pravilima

morala bi se naučiti vještinama diplomacije, ali ona je tako antiprotivna

u tome je na majku

bio je prvi muškarac uz kojega se osjećala poput dame, a ne kao radna marva koja po čitav dan skuplja crno ispod noktiju

krenimo malo dublje, Penny, da vidimo zašto opsesivno čistiš zahod triput dnevno?

zato što ti uporno pišaš po dasci, ljubavi, odbrusila bi mu

Penelope je u svoj dnevnik zapisala da su joj se moždane stanice počele rasprskavati poput zvijezda koje tonu u nepovratan zaborav

Penelopeini roditelji bili su dosadni automati bez emocija koji se polako vuku prema svojoj smrti

kako je zapisala u svoj dnevnik kao četrnaestogodišnja djevojčica

ona razumije da su mladi ljudi često obuzeti samima sobom, a na njoj je da ih tješi i razuvjerava i da bude blaga prema njima kada se na njih ljute roditelji

želim znati tvoje priče, bako, da ih mogu ispričati Madison kada bude starija, želim znati kako je to bilo kada si bila sama svoja osoba