grobljima svijet izgleda kao da ne postoji. Kao da ništa ono tamo, iza ograde koja dijeli žive od mrtvih, više nije ni bitno. Opsjednuti mrtvima, podižemo spomenike u nadi za iskupljenjem nekih davnih grijeha. Ili se možda samo radi o sujeti živih. Čupo je jednom rekao kako je to podizanje spomenika samo bacanje para. Mrtvi se preseljavaju u sjećanja, ono što trune njihova su tijela, a njihove duše otišle su na bolja mjesta. Spomenike podižemo truležnim tijelima koja se raspadaju, da zadovoljimo svoju sujetu, što veći spomenik to veći dokaz naše ljubavi.