Marina Vujčić

Trebao ti je netko tko će čitati mimo naslova i između redaka. Ili, još bolje, netko tko neće ni čitati sve što se pisalo o tebi, nego te potražiti i dati ti priliku da žališ za svojim umjesto za njegovim životom. Da taj tvoj život, a ne njegova smrt, nekome bude tema.

Zdravo za gotovo planiraju mnogi koji ne znaju koliko je onih koji su prestali planirati bilo što osim kako preživjeti još jedan dan.

bično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

Ne shvaćaš da ti je zabranjeno, nego uvjeriš sebe da ti ništa od toga ne treba.

Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije.

Ponekad si, u životu s njim, mislila da svijet više neće biti vani kad pogledaš kroz prozor. Nema horizonta, nema neba ni zemlje, nema civilizacije. Nemoguće je da vani sve normalno funkcionira, da svi dišu, žive, da se mnogi čak i raduju dok se iza vaših prozora i vrata odvija tako mračna priča. Nemoguće je da si toliko nevidljiva i nebitna da nitko ne primjećuje što ti se događa. Tako bi se možda živjelo da su svi vani već mrtvi i da je to što živiš s njim jedini preostali oblik života na planetu.
Imaš osjećaj da nitko oko tebe ne poznaje tu vrstu usamljenosti. Ali nikoga oko tebe osim njega i nema pa se nemaš s kim usporediti. Mobitel ti služi samo za kontakt s njim. Internet ti služi samo za prikrivanje tragova virenja u vanjski svijet. Prijateljice ti služe samo za dokazivanje odanosti njemu pa im se ne javljaš ili smišljaš izlike zašto se ne možete vidjeti.
Tako neprimjetno dođe i trenutak kad budućnost uopće ne uzimaš u obzir. Misliš o tome kako se vratiti unatrag, u vrijeme prije njega jer tamo si negdje zapela, tamo se dogodio krivi spoj, greška u poretku stvari koju treba ispraviti i kad bi to bilo moguće, tek bi se onda neka naznaka potencijalne budućnosti mogla pojaviti. Imaš samo sadašnjost u kojoj minutu po minutu treba preživjeti, i to nešto davno čega se čak i ne sjećaš u izvornom obliku jer je on sve to po svome izmijenio, interpretirao onako kako njemu treba na način da si i sama u sve to povjerovala jer ti je mozak pretvarao u spužvu koja upija strah i sram.
Sram je bio gori od straha. Sram, sram, sram.
Danas znaš da je upravo na njega računao.

u bajkama je zlo uvijek ženskog roda, tamo maćehe ostavljaju djecu u šumi, kraljice imaju zaleđena srca a majke zmijske jezike, pohlepne supruge osiromašuju svoje muževe, starice tove djecu da bi ih pojele, žene su spremne ubiti ljepše od sebe i sve su redom, još otkad je Eva poslušala zmiju u rajskom vrtu, zlice i vještice – osim one jedne, glavne junakinje koja je naivna, zatočena, čedna, smjerna, pokorna i bespomoćna.

Zdravo za gotovo planiraju mnogi koji ne znaju koliko je onih koji su prestali planirati bilo što osim kako preživjeti još jedan dan. Koji žive kao da sutra ne postoji, ali ne iz romantičnih razloga, nego zato što njima sutra stvarno ne postoji jer to sutra, ako ga uopće dožive, nije sutra kakvo bi itko poželio. Koji iz minute u minutu razvijaju strategiju izbjegavanja i najmanje greške koja bi mogla započeti rat u njihova četiri zida. A za taj rat ponekad je potrebno manje od bilo čega zamislivog na što bi usmjerila pažnju misleći da može postati problem.

Vjerojatno bi se iznenadila da ti je tada netko rekao da tamo vani mnoge žene svašta čine da privuku pozornost svog muškarca, jer ti si silan napor ulagala da mu budeš nevidljiva.
Da te ne primijeti, da zaboravi da si tu.
Ali nikad te nije zaboravio.

Koja je to praksa koja mnoge od vas navede da, predajući se nekom muškarcu, doslovno to i činite – predajete mu svoj život na korištenje i odlučivanje?