januar 1945.
Draga Grejsi,
Ponekad se plašim da ću zaboraviti tvoje divno lice ili boju tvog glasa. Deluje mi beskrajno davno kad sam te držao u zagrljaju, beskrajno davno kad sam slušao zvuk tvojih reči. Noću čvrsto zažmurim. Prisećam se svakog našeg trena i oživljavam ga. Premda me duh izdaje, gajim nadu. Ona je jedina sila na koju se mogu osloniti, nešto što me ne izneverava.
U čemu sve možemo prepoznati nadu? Ona je u svakom dahu koji udahnemo, u svakom otkucaju našeg srca. Nada je cvet koji odbija da uvene iako zimska studen hoće da ga svlada. Nada je reka koja juri, pomera zemlju i natapa obale. Ona je više od snage; puni svaki sasud i krepi svaku borbu. Neću se prepustiti očaju, Grejs. Nada pokreće moje noge u koraku. I mada sumnja pokušava da mi ispuni misli, već sam zarobljenik nade. Ja sam njen rob. A pošto sam to, duša mi je u obavezi prema njoj – nada cveta u meni. Nadam se da još cveta i u tebi.
Volim te,
Vilijam