kao kad bi kofa vode bila pljusnuta preko tek završenog akvarela. Šta ostaje? Gomila boja koje se dave, grčevito se držeći za papir u pokušaju da daju neki smisao slici… ali sve je razliveno. Sve su samo ostaci.
Nemanja Nikolichas quoted2 years ago
ovek treba da živi sam, u čoporu samo pravi štetu.
Nemanja Nikolichas quoted2 years ago
Ljudi su čudo. Čim nešto nude, zlo ti misle.
Nemanja Nikolichas quoted2 years ago
Pa, dragi moj serijski samoubico, da ti drugarski kažem još nešto: ne, ja stvarno nisam onaj koji te muči u snu. Kao i svakog ubicu, i tebe muči duša onog koga si ubio.
Nemanja Nikolichas quoted2 years ago
Auuu, jebote. Pošto se ovakva glupost stvarno dešava, ne samo da je svemir daleko od pojmova ’savršen’ i ’uređen’, kako reče onaj sa razglasa – nego je i krajnje odgovarajući komšiluk našeg maloumnog sveta. Jebem li ti svemir svemirski.
Nemanja Nikolichas quoted2 years ago
„Ej, časne sestre, deder malo tiše tamo, izgleda da princeza na zrnu praška upravo doživljava zakasnelu nirvanu, onu što nije stigla da je primeti pri overdozu, jer je bila zauzeta umiranjem.“
Coxhas quotedlast year
Očevi postoje da ih ne razumeš, ali iz šina se ispada zbog majke.
Coxhas quotedlast year
jedan od naših ozbiljnijih umišljaja jeste onaj da znamo granice. Ne znamo. Nikad. Ni tuđe, ni svoje.