Slavenka Drakulić

„Moja je majka postala bezbojna. Stariti, to znači izblijedjeti, postati proziran.“

Zašto sam pomislila da je preda mnom prikaza?

Pa već je bilo kasno, sumrak, vidjeli su se samo obrisi te osobe. Nekako kao da se… rasplinjava? Kao kad se pogledate u vrlo staro ogledalo nagrizeno smeđim mrljama. Mrlje se šire i cijeli dijelovi postaju zamagljeni, a ostatak lika lebdi, rubovi su nejasni, rastočeni. Pomalo zastrašujuće.

Uvijek iznova gledam u osobu koja stoji preda mnom. Pitam se kako je moguće da čovjek ne vidi, ne prepozna odmah svoj lik. Je li moguće da sebe vidim toliko drugačije?

I tada ugledaš njegov pogled. Gleda te, a vidiš da te ne vidi. Gleda kroz tebe, baš kao da si od stakla. Vidiš kako njegov pogled prolazi kroz tebe.

Čini mi se da otkrivam novu dimenziju postojanja. Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više… blijedim. Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno.

Nije to baš kao da ne postojiš, već kao da živiš u nekoj drugoj dimenziji. Sve je isto, a ipak – nije isto. Ljudi se drugačije odnose prema tebi, a ti se, kao nevidljiva žena, trebaš tome prilagoditi.

Trebalo mi je dosta vremena da primijetim kako nestajem, vidjela sam to najprije u očima drugih. Zapravo, nekako mi je najteže bilo to što sebe vidim jednako jasno kao i prije.

Stvar je u drugima, u njihovom opažanju. Kad te drugi ljudi prestanu primjećivati, ubrzo zatim više ne vidiš ni samu sebe.

Kad danas o tome razmišljam, rekla bih da je posrijedi dugotrajni proces. Taj proces nazvala bih kronikom nestajanja. Čudno je to kako pojedini dijelovi osobe nestaju postupno.

Moj muž je bio dobar čovjek, ali su ga zanimale uglavnom knjige, a ne ljudi. Nije živio sasvim u ovom svijetu. Ja sam mu bila gotovo jedina veza sa stvarnošću sve dok nije umro, dementan.