Ljubav je moguća jedino ako dvoje ljudi međusobno komunicira iz centra svoje egzistencije i ako pritom svako doživljava sebe iz centra svog postojanja. Jedino u tom „centralnom iskustvu“ nalazi se ljudska stvarnost, jedino je ovde životnost, jedino je ovde osnova ljubavi. Ljubav, ovako doživljena, stalni je izazov, ona nije mesto odmora, već mesto neprestanog kretanja, rasta, zajedničkog rada; za osnovnu činjenicu da dvoje ljudi doživljava sebe iz suštine svoje egzistencije, da su istovetni kao što su identični sa samim sobom umesto da beže od sebe, nevažno je da li među njima vlada harmonija ili sukob, radost ili tuga. Postoji samo jedan dokaz prisutnosti ljubavi: dubina odnosa, i životnost i snaga onih koji se vole. To je plod pomoću kojeg se ljubav prepoznaje.