Marina Vujčić

Sjeta. Greta.

Zvuči kao more u kojem ne moraš plivati. Plutanje je stanje, a dubina prijateljica. Potoneš li, ne događa se smrt nego samo tiho odustajanje koje djeluje dovoljno privremeno da se ne zabrineš.

Jedna riječ, a toliko nježnog sadržaja. Ne znaš je li u njoj nemoć ili svemoć, ali nije ni važno.

Sad joj je, zbog ove kiše u duru, zbog takta u kojem je dan propjevao, nadošla misao da se i ono nepodnošljivo možda događa u našu korist, zbog nečega boljeg što nas čeka.

Ne želi odjeću. Želi ostati u plodnoj vodi ove bijele sobe koliko god je potrebno. A kad se ponovno rodi, bit će božićno jutro, ona će biti djevojčica i od svih postojećih majki njezina će biti najbolja. Satovi će mirno tika-takati ispočetka, tek navijeni.