Često pomislim da je ključni Brozov recept za tešku istoriju i užasni nacionalni konflikt bio taj što je izjednačio krivicu.
Ustašama, četnicima, balijama, muslimanskoj miliciji, belogardejcima, vmroovcima, domobranima, nedićevcima i drugima, iako definitivno nisu bili isti, podjednako je podelio krvave zločine, ali i čast i zasluge za antifašizam kroz Bakariće, Pozderce, Čkrebiće, privilegovana lovišta, ordenje i spomenice…
Sećam se, kada sam krajem 80-ih godina polagao ispit na Fakultetu bezbednosti „Neprijateljska emigracija – šesta kolona“, podjednako su bila velika poglavlja o četničkim i ustaškim organizacijama i akcijama, bez obzira što su tih, za većinu nas srećnih godina druge polovine 20. veka, Hrvati realno bili teroristi, a Srbi samo u granicama verbalnog delikta, bez ijednog ostvarenog terorističkog napada na SFRJ ili ispaljenog metka od kojeg je neko poginuo. Blizu sam sledećeg zaključka: da su ovi današnji gospodari Bosne u vidu stranih predstavnika uzeli taj Brozov model, imali bi veću šansu da nešto dobro učine, ako su to pomirenje i konačni kraj konflikta uopšte i imali u opisu svojih zadataka. Ovako, praviti jedinstvenu državu sa više nacija, nakon užasnog građanskog rata, na način gde je jedan narod nevina žrtva, a drugi narod genocidni agresor, stvarno deluje kao utopija, ili još gore – kao pauza do sledećeg sukoba.