Andrea Camilleri

“Dakle”, nastavi Montalbano, “upamti dobro jednu stvar: ti prvi moraš ući u taj stan, Mimì, i moraš golim prstima dodirnuti što više stvari.”

Pogled mu zape za njene lijepe ruke: nije imala prsten.

Unutar hangara bijaše uređen parter s pedesetak mjesta, gdje je vidio da sjedi pedesetak osoba.

“Sjećam se da je jedne večeri netko nazvao restoran da bi razgovarao s gospodinom.

Scimè iz džepa izvadi ključeve, otvori, upali svjetlo, komesara pozva da uđe i da sjedne na stolac pred pisaćim stolom.

Malo potom Antonia reče:

Slijeva je bila neka crkvica s otvorenim vratima.

Jesu li tu Fazio i Augello?”

“U mjestu su, šefe